Svjetlo provire kroz sivkasto žute zavjese, a Svijeća stoji na stolu, nova Svijeća u prekrasnom sjajnom svjećnjaku, ali stoji sama. Nema prijatelja ni šibice da je zapali. Svaki dan je okružena jednom te istom smorenom tišinom, nema obaveza, živi i spava pustajući da vrijeme prođe i da je miševi još malo izgrickaju, tad će se bar nešto desit, mislila je. Ne bijaše ona jako visoka Svijeća, malo izrezbarena, jednostavna, prilično crvena, željna vatre, željna života. Svaki dan sanjala je o vatri, o kako ju je samo priželjkivala, a jednog dana vrata se otvoriše sa škripom. Uđose, oni, ti ljudi koji je drže tu u ropstvu, ne daju joj da vidi svijet, ne daju joj da nauči život. Da, ne daju joj da nauči život, jer provela je Svijeća već 16 godina u polusvjetlu, sama, tiha, šta bi bilo kad bi imala glas mislila je, da otpjeva najljepšu pjesmu na svijetu, da izgovori najpametnije misli na svijetu, da izgovori misli, bilo kakve, šta bi bilo da je imala noge, da može dospjeti do kraja svijeta, da vidi sve svijeće ovog svijeta, da upozna svaku šibicu, il možda da se skrasi na nekom prekrasnom vulkanu, gdje bi uživala u vatri i toploti svaki dan. Al tog dana, kao i u svakoj životnoj priči, bijaše presudni trenutak u Svijećinom životu, još jedan od onih koje su određivali ljudi, ti nadmoćni, veliki ljudi, o kako ih je mrzila. I tek što uđoše, ču se nekakav tup zvuk, a zatim ponovo škripa i vrata se zatvoriše. Čulo se lupkanje, ljudi su krenuli prema njoj. Uzeše je, za svijećnjak, stisnuše jako, i izvedoše iz sobe. Htjela bih da vam pričam kako je Svijeća proputovala, kako je vidila siromahe, koji si ni nju nisu mogli priuštit, osjećala se tako nadmoćno, ali istovremeno, tako nesretno, ponovo je zamišljala da je nešto što nije, ponovo se trudila da bude neko drugi, al ne pomože to, ni njoj ni ikome drugom. Duge godine, provela je u siromašnoj kući, gdje je nikad ne zapališe, a onda nekako se nađe u prekrasnoj kući, gdje po prvi put viđe onog koji bljuje vatru. Zaljubi se Svijeća, pade na plamen običnog Upaljača. O, kako je on samo bio pametan, šta je svašta znao i vidio, al Upaljač je voli Cigaretu, to joj je jako smetalo. Cigarete bijahu jako male i graciozne, gorile bi polako, ne bi vrištale od sreće kao Svijeća, one nisu žudile za plamenom, volile su se pokazivati. I tako, nedugo nakon što Svijeća dođe u raskošnu kuću, zaljubi se, i odluči da pod svaku cijenu natjera Upaljača da je zapali. Trudila se, mislila je kako će njegova vatra biti posebna, kako će konačno da dogori, jedva je čekala da osjeti kako se pretvara u tečnost i polako klizi niz samu sebe. Čula je za to, od drugih svijeća koje su živjele u istoj kući. Jednom, konačno ugleda Upaljača kako joj se smješi, mahnu mu, nage svoj fitilj prema njemu, a zatim se mazno okrenu. Upaljač krenu prema njoj, čulo se praskanje, pokušavao se upalit, Svijeća je čekala sva sretna, ali bože koje razočaranje, Upaljač bijaše impotentan. Izgubi se Svijeća, a on se zacrveni i pobježe. Svi su se smijali, soba je odjekivala od pakosnog smijeha. Svijeća se od sramote zacrveni, te se nage i pade na pod. Tu se sirota prelomi, i osta ležat bespomoćno. Njušio ju je pas i nadureni kućni mačak, al niko ne ču njene misli, niko ne ču vapaj upomoć. Iznenada odozgo, nešto pade na nju, sitno, i nazubljeno. Bijaše to Šibica koja ju je voljela, il je možda bolje da kažem Šibac. On je žudio za njom svakog dana, i ponudi se da je zapali, ne bil joj skratio muke. Nemajući izbora, Svijeća popusti, i dopusti novom starom prijatelju da je zapali. Priđe joj Šibac, prisloni se na nju, i počeše gorit zajedno. On izgori u trenutku, nije stigao ni osjetiti kakva će ta ljubav biti, za razliku od njega, Svijeća je gorila najjačim plamenom do tad. Vrištala je od sreće, pjevala, da pjevala je, i duša joj sad bijaše ispunjena, jer ona je pjevala, misli joj propjevaše i čule su se tako daleko da su se svi u kući okrenuli. Sve svijeće gledale su u nju s divljenjem, s zlobom i ljubomorom, a ona zapali tepih od sreće i izazva požar kakav dugo nije bio, zapali kuću i sve svijeće u njoj. Zahvaljivali su joj vječno, kleli joj se na vjernost. Vidila je Svijeća oko sebe plamen i žar, vidila je puno vatre, kako je bila sretna, a onda, odjednom, više nije vidila ništa. Najljepši trenutak njenog života bijaše joj i zadnji, ostvarila je svoj cilj, gorila i izgorila, osjetila ljubav i samoću. I osta na kraju pepeo koji je vjetar nosio daleko, daleko, te jeseni.
